Intervju sa Sniježanom Matječić, edukatoricom koja je za sudionike projekta "Nevidljiva Savičenta" vodila edukaciju o uspješnoj diversifikaciji sredstava za organizacije civilnog društva. Intervju je priredila Maša Milovac.
Završili ste Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a novinarstvom se počinjete baviti nakon preseljenja u Poreč. Radili ste kao novinarka za tiskane medije, Radio Labin i Pulu te kao dopisnica za Glas Istre. Kako to iskustvo utječe na vaš kasniji rad u organizacijama civilnog društva? Bavite li se i danas medijima i u kojem obliku?
Zapravo se moj profesionalni angažman u medijima nekako poklopio s mojim civilnim angažmanom. Rat je, naravno, donio kršenja ljudskih prava i u Poreču smo osnovali udrugu, danas Centar za građanske inicijative, koja je pokušala stati u obranu ljudskih prava. Vrlo brzo trebalo se intenzivno baviti i samom udrugom, njenim opstankom, jer za ozbiljnije aktivnosti nije bilo dovoljno imati volju i angažirati se pa sam počela učiti i paralelno prenositi, ono što sam znala i što sam naučila, drugima. Niz godina paralelno sam bila novinarka, studentica i edukatorica. Vrhunac je bio trenutak kad sam se uključila u skupinu žena koje su željele učiti o organizacijskom razvoju. Kasnije sam to znanje usavršavala u Durbanu u Južnoj Africi, gdje sam bila mjesec dana u udruzi koja se bavi isključivo organizacijskim razvojem. A novinarstvo? Pa odradila sam nebrojeno puno radionica s aktivistima i aktivisticama na kojima sam ih učila kako komunicirati s medijima. Mnogima je to bilo strano, puno ih je i zaziralo od toga, a mnogi su imali i neugodna iskustva. Vjerujem da ne moram posebno naglašavati da ni danas mnogi hrvatski mediji nisu otvoreni idejama ljudskih prava.
Imajući na umu vaše dosadašnje iskustvo rada i volontiranja u organizacijama civilnog društva, sudjelovanja u razvoju organizacija, predlaganja projekata i programa, što biste izdvojili kao vama najvažnije iskustvo u karijeri?
Nikada nisam razmišljala o tome da mi je rad na osnaživanju civilnog društva karijera – aktivistica sam i koristim ono što znam kako bih pomogla kolegicama i kolegama. A što mi je od svega što sam radila najznačajnije, teško mi je odlučiti. Ratne godine i susreti s ljudima iz civilnog sektora iz cijele nekadašnje države posebno su emotivno nabijeni. Neki kontakti urodili su prijateljstvima koja su se do danas održala. Ali, ako treba izdvojiti nešto što je važno, gdje sam puno naučila, onda je to prije svega Sveučilište Nevada i profesor Michael Havercamp od kojega sam naučila kako strukturirati i voditi radionice, pripremati prve projekte za natječaje i s kojim sam imala priliku za njegova mentorskog posjeta Hrvatskoj zajednički voditi radionice u Vukovaru i Karlovcu. Osim toga, posebno mi je važna obuka u Durbanu u organizaciji Olive. To iskustvo pokazalo mi je koliko je značajan rad na organizacijskom razvoju za opstanak civilnog sektora. Nakon toga naglavce sam skočila u tu priču i odazivala sam se pozivima iz različitih organizacija, volonterski ili za honorar, nije bilo važno, kad god mi je profesionalni angažman u Glasu Istre to dopuštao. Godinama sam godišnje odmore i slobodne dane koristila na taj način.
Projekt ‘Nevidljiva Savičenta’ nastaje u suradnji OCD-a iz Savičente, Vodnjana i Zagreba, s fokusom na lokalnu zajednicu Savičente. Imajući na umu sredinu u kojoj nastaje projekt te status i kapacitiranost partnerskih organizacija civilnog društva, što bi, po vašem mišljenju, mogle biti prednosti, a što mane upravo takvog konteksta ili takve projektne strukture?
Nadam se da ste i svi vi koji ste bili uključeni u radionicu koju sam vodila uvidjeli kolike su zapravo prednosti – sve vaše organizacije u fokusu imaju kulturu, ali opet ste toliko različiti, imate različita iskustva, znanja, pokrivate različita područja kulture. Ako radite zajedno, to ne da je zbroj vaših resursa, nego umnožak, budući da radite na relativno malom području, a imate veliku mogućnost privlačenja značajne publike, pogotovo ljeti. I što je najvažnije, imate podršku lokalne samouprave u radu i tehničkim uvjetima, a iskreno im je stalo da se razvijate. Rekla bih, gotovo idealno. Treba sve to uzeti u obzir, sačiniti dobru strategiju, detaljan operativni plan svake godine itd.
U sklopu projetka ‘Nevidljiva Savičenta’ vodili ste trening usavršavanja znanja za uspješnu diversifikaciju izvora sredstava u organizacijama civilnog društva. Zbog čega smatrate da su te vještine kod sudionika potrebne za ovaj projekt, ali i za daljnji razvoj njihovih organizacija? Što su, po vašem mišljenju, ključne vještine za uspješno vođenje organizacije civilnog društva?
Te vještine trebaju vam da biste ne samo opstali, nego i zadržali svoju neovisnost o ‘vanjskom kontekstu’ u kojem funkcionirate. Ako nastupate zajedno, imate daleko veće šanse pronaći izvore financiranja na različitim stranama i što je jednako važno, imate neusporedivo veće kapacitete za provođenje financiranih projekata.
Koja su bila vaša očekivanja od procesa prije provedene edukacije? Što je bio najveći izazov u radu sa sudionicima?
Kad planiram edukaciju nastojim ne razmišljati o svojim očekivanjima, nego pokušavam predvidjeti očekivanja sudionika i strukturom radionice odgovoriti na ta očekivanja. Iz onoga što sam na kraju čula od vas, čini mi se da vam je edukacija bila zanimljiva i korisna. Meni osobno radionica je bila vrlo inspirativna jer sam pogodila neka vaša očekivanja i jer se pokazalo da ste svjesni koliko je važno da radite zajedno i da to umnožava vašu snagu.
Poznajete i pratite rad kulturno-umjetničkog društva Šikuti Machine. Što biste izdvojili kao njihovu specifičnost u širem (kulturnom) kontekstu OCD-a u Istri?
Šikuti su druga ljubav kulturne alternativne scene Istre, dijete prve ljubavi — Lige za boj protiv turizma Francija Blaškovića. Oni su su sama bit specifičnosti jer, kao i Franci, žive svoju umjetnost. Današnji vanjski kontekst tjera ih da pronađu način kako funkcionirati u uvjetima u kojima udruga ne postoji ako se ne pokorava strogim birokratskim i inim pravilima. Ne mogu zamisliti Pekicu kako za kompjuterom ispunjava radnu listu. To će morati netko drugi.
Koje su moguće zamke u procesu oblikovanja novog modela sudioničkog upravljanja, a koji u ovom projektu vidimo kao inovativno vijeće za kulturu?
Čini mi se da zajedništvom koje ste počeli graditi među sobom kao organizacije civilnog društva možete izbjeći mnoge zamke. U procesu ćete sasvim sigurno propitivati svoju (ne)ovisnost o lokalnoj, regionalnoj, ali i nacionalnoj politici. Političkog konteksta u kojem djelujete morate stalno biti svjesni i povremeno ga propitivati – ne zaboravite SWOT i PEST analize!
Koje su danas uloge OCD-a u društvu i gdje bi njihov utjecaj u budućnosti mogao biti važan?
Civilna scena u Hrvatskoj s jedne strane je ojačala i u razvoju ne zaostaje za europskom, ali je njen utjecaj na politiku još izrazito mali, premda i tu ima primjera koji govore drugačije. Sjećam se podatka iz kasnih 90-ih godina, kada sam bila na edukaciji na Sveučilištu Drexel u Philadelphiji – 40 posto zaposlenih u SAD-u bili su zaposleni u civilnom sektoru i velika većina njih bile su žene. Civilna scena bila je najveći poslodavac u Americi. Većina onih koji su u to vrijeme radili u civilnom sektoru u Hrvatskoj bili su volonteri/ke ili su radili za dnevnice i putni trošak. Nažalost, ni danas se tu nije puno promijenilo, jer donatori uglavnom očekuju puno muzike za malo novaca, uz veliki volonterski angažman i bez sigurnosti. To je nešto što se mora promijeniti. Pogotovo zato jer država nerijetko svoje obaveze ostavlja odraditi civilnom društvu.
Koje su prednosti života i rada u Istri?
Blizina mora je uvijek inspirativna, barem meni. Samo to što znam da je more tu iza ugla već me umiri. Osim toga, Istra je površinom i brojem stanovnika zapravo mali gradić u europskom kontekstu, a u tom malom gradiću ima toliko različitosti koje se dopunjuju da ponekad morate zatvoriti vrata za sobom, kako biste mogli emocionalno, duhovno pa i fizički procesuirati sve podražaje. Može li to biti odgovor na Vaše pitanje?
S čime se najteže nosite u poslu koji radite, a gdje pronalazite zadovoljstvo i inspiraciju?
Već sedam godina ne bavim se novinarstvom. Nakon desetljeća volonterskog aktivističkog angažmana, već četiri godine radim u udruzi, u Društvu Naša djeca Poreč kao voditeljica projekata i osoba zadužena za kontakte s medijima i sve ostalo što dođe usput, kao i u svakoj organizaciji civilnog društva. Ovaj me posao preporodio, inspiracija su djeca koja trebaju koješta što ne dobiju u školi – veselje, zabavu, znanja i vještine, prijateljstvo, sigurnu okolinu. Nije teško smisliti kako im to omogućiti. Najteže je nositi se s birokratskim procedurama prilikom provođenja projekata koje se iz godine u godinu usložavaju, povećavaju i kojima ne vidite smisao.
U programu ‘Sretne priče’ Gradske knjižnice Poreč sudjelujete kao povremena čitačica priča osobama starije životne dobi. Recite nam nešto o tom iskustvu.
Javila sam se na poziv knjižnice, ne razmišljajući puno. Pa koliko može biti teško jednom tjedno ili mjesečno sat vremena čitati korisnicima Doma za starije, razgovarati s njima? Ali, nije lako. Dođete s jednom idejom, a odete sa sasvim drugačijim iskustvom. Nekim je ljudima stvarno važno čuti neki književni tekst, drugima je važno razgovarati, reći nešto o sebi, o svom iskustvu života koji je na zalasku – sve to poslije lijepo složite među korice knjige iz koje ste došli čitati i kad je vraćate na policu, sve priče pobjegnu i nastane se u sjećanju. Neke vas razgale, druge rastuže, a sve zajedno podsjećaju na to da smo ovdje samo kratko i da dok trepneš život preseli na neku novu adresu.