REPORTAŽA Ono mjesto koje nastaje

Ono mjesto koje nastaje, umjetničko-istraživački projekt koreografa i redatelja Matije Ferlina u suradnji s vokalisticom i autoricom Melitom Lovričević, plesačima Petrom Chelfi, Robertom Milevoj, Pravdanom Devlahovićem i Tomislavom Fellerom te u zajedništvu s mještankama i mještanima šireg savičentskog područja, osmišljen u sklopu krovnog projekta Nevidljiva Savičenta - prevođenje tradicije u suvremenu kulturu, predstavljen je javnosti u petak 27. rujna na lokalitetu Pineta, u samoj blizini Svetvinčenta, u organizaciji Mediteranskog plesnog Centra.

Tijekom protekla dva tjedna kroz svakodnevne probe, Ferlin je upoznao mlade plesne izvođače s vlastitom koreografskom izvedbenom praksom, dok je Lovričević s izvođačicama zrelije generacije radila na njihovu izražavanju kroz glas, tretirajući ga kao instrument. Nastavno na radionicu plesa i pokreta održanu u svibnju, S kolina na kolino, Ferlin je proširio fokus s istraživanja zajedništva i prisutnosti u obiteljskim odnosima na one međuljudske i međuprostorne te svakodnevnim izlaskom iz fizičkog mjesta Mediteranskog plesnog centra u neposredni okoliš Svetvinčenta stvarajući slojevite odnose svih sudionika prema novom mjestu koje nastaje. Ferlinova metodologija i ukorinjenjenost u Svetvinčentu očuđuje i osvjetljava upravo one veze i odnose koji nerijetko bivaju poimani tek kao nešto svakodnevno i uobičajeno. Ono mjesto koje nastaje zajednički su gradili mladi plesači Marta Bastijanić, Nenad Đokić, Noah Cvijanović, Zora Cvijanović, Pio Ferlin, Ema Laković, Matija Nadenić, Benedikt Rakitovac, te zborašice Branka Bilić, Nada Bilić, Ada Bulešić, Ondina Sirotić, Aliče Čikada, Marija Ferlin, Kristina Jurman Ferlin, Enriketa Pustijanac i Rina Žagrić.

 

Nezamjenjivost ljudskog kontakta

Interakcija je osnovni element komunikacije socijalnih bića. Iako je zahvaljujući suvremenim tehnologijama postalo lakše doći do ljudi, fizički kontakt i direktna komunikacija i dalje ostaju nezamjenjiv element stvaranja priča koje nas iskreno povezuju i definiraju našu prošlost, sadašnjost i budućnost.

Umjetnička ekspresija kao univerzalni jezik

Unatoč razlikama u demografiji, porijeklu, profesiji, umjetnička ekspresija kroz pokret, likovnost i glazbu omogućava najjasniju formu komunikacije između ljudi i prostora, bez obzira na razinu stručnosti ili uobičajenu namjenu određene lokacije. ‘Ono mjesto koje nastaje’, tako nije ostalo ograničeno na prostorije Mediteranskog plesnog centra, već se neinvazivno ispreplitala sa svakodnevicom grada Savičente tijekom 14 dana prije izvedbe u Pineti, šumskom prostoru izuzetnog sentimentalnog značaja za mještane.

Revitalizacija zajednice

‘Ono mjesto koje nastaje’ ogledalo je mogućnosti međusobne komunikacije, obnavljanja veza različitih ljudi sa prošlosti, vremenom i prostorom u revitaliziranu zajednicu koja se bazira na traženju sličnosti te raste upravo zbog razlika svakog člana. Pri tome dajući nešto trajno svakom sudioniku procesa.

 

Ono mjesto koje nastaje je čarobno mjesto puno veselja.

Puno je događaja koje sam tamo doživjela.

Ono mjesto koje nastaje je posebno i tajanstveno.

Ono mjesto koje sam vidjela za mene je san i ljepota.

Volim tajanstvena mjesta, ne vidim ih često, a ovo je najljepše koje sam vidjela.

Ne mogu vjerovati da sam ovo uspjela doživjeti i vidjeti ovo mjesto koje nastaje.

Ja sam se zabavila, bilo mi je lijepo, naučila sam puno novih stvari koje će mi pomoći u životu.

— Ema Laković

 

Što obilježava neko mjesto? Njegove geografske koordinate, specifičnosti okoliša ili ljudi…?

Oblik ili izgled nekog mjesta samo su materijalna reprezentacija nečeg drugog – onog što osjećamo, onog što doživljavamo i proživljavamo kad se u njemu nalazimo. Oblik sjene na zidu pećine. Oblik čiji je stvaratelj priroda pa onda i sustvaratelji ljudi. Izostavimo li ljude – nestat će većina njegovih karakteristika koje čine razlike među mjestima istog podneblja.

Za mene je iskustvo rujanske Savičente obilježio proces njenog ponovnog nastajanja. Proces koji je ujedinio u jednu zajednicu tri generacije ljudi koje (ipak) najviše dolaze u dodir jedna s drugom u manjim oblicima zajedništva – u obiteljima. Na širokom planu života većina nas se najčešće druži i radi sa onima koji su im generacijski bliski. Rjeđe dolazimo u kontakt sa onima van našeg generacijskog kruga.

U toj rujanskoj Savičenti, najmlađa generacija tako je privremeno otela srednju, onu kojoj i sam pripadam te uz (milo)zvučni blagoslov one najstarije nakratko joj povezima doslovno zatvorila oči ukazujući joj na ono unutarnje, ono nevidljivo, ono što osjećamo, ono što titra duboko u nama. Tri generacije ujedinile su se u zajedništvu s prirodom podsjećajući nas iznova na prolaznost kao jedinu sigurnu činjenicu, na vječni proces samoobnavljanja. Konstatnog nestajanja i onda ponovnog nastajanja. I upravo na toj krhkoj granici između jednog i drugog ćuteći lociram ono mjesto koje nastaje.

— Pravdan Devlahović

 

Život čini niz proživljenih trenutaka, što onih unutarnjih u svom biću, što onih koje podijelimo sa drugima, a uspomene se samo slažu kao uspavani divovi, samo da bi nas nosili i inspirirali. Vrijeme u kojem živimo ubacilo je u igru puno digitalnih surogata čovjeka, no teško da išta može zamijeniti pravi ljudski moment, kontakt, stvaranje, dapače, često virtualno ometa ono stvarno. ‘Ono mjesto koje nastaje’ pokazalo je koliko je to istina. Koliko značajnih i iskrenih reminiscencija i poziva na uspomene, prisutnih proživljenih trenutaka te snova o budućnosti mogu izmijeniti generacijski, porijeklom vokacijski različiti i ‘tek upoznati’ ljudi, u samo 14 dana. Koji vođeni da komuniciraju univerzalnim jezikom umjetnosti, kroz pokret i glazbu otvaraju vrata predivnoj svakodnevici i komunikaciji; od ćakulanja na ritualnoj kavici, do pjevalačkih sijela u crkvi, plesnih igara u šumi, ispreplitanja u Mediteranskom plesnom centru, finale izvedbe.

Nastalo je ogledalo moći i ljepote svakog sudionika, od najmlađih plesača do najzrelijih pjevačica, od amatera do profesionalaca, mještana do udomaćenih, koje ukazuje na važnost mjesta, vremena, uspomena, dijeljenja, zajednice, ljudi, čije nas razlike samo oplemenjuju, a igra i umjetnost izvlači sve potencijale. Probudili su se divovi uspomena i nastao je probuđeniji život i neka nova iskra.

— Melita Lovričević

 

Fotografije: Andi Bančić