Stigli smo u Savičentu baš kad je oluja počela zamračivati nebo. Teški oblaci prekrili su grad dubokim sjenama. Zrak postaje ljepljiv i nepokretan. Kroz atmosferu se širi neki tihi predosjećaj, progonjen duhovima nemirne prošlosti i nesigurne budućnosti. Ptice prestaju pjevati. Sablasna tišina istovremeno obavija ljude, zgrade i ulice. Električna tišina iščekivanja.
Oluja se najavljuje s režanjem udaljene grmljavine. Kroz munje prazni sav svoj električni bijes, gromovima šalje zaglušujuću buku. Dok nam nebo nad glavom puca, grad se pomalo topi u nebeskom vodopadu. Tišina se preobrazila u bijeli šum. Satima kao da ne postoji ništa osim kiše. Urušene fasade se prelamaju kroz bezbrojne leće kišnih kapi.
Čak ni istarski krš ne može dovoljno brzo upiti svu tu vodu. Ono što je prije bio put sad je rijeka. Vrtače su sada lokve. Napuknuta zemlja preplavljuje, guta kišu i povraća blato.
A onda, kao da je netko stišao neke nebeske zvučnike, buka proloma oblaka postaje šapat magle. Zalazak sunca se probija kroz mokro sivilo; boji zrak čudnim sumporno-žućkastim bojama i slika dvostruku dugu preko čitavog neba.
Ekstremne vremenske pojave. To su fenomeni koji će nam postati sve poznatiji kad klimatski kaos uzme sve više maha. Kako će se ova regija promijeniti ako se nastave nepredvidivi toplinski valovi i rekordne kiše? Naprijed-natrag, gore-dolje, poput mnogobrojnih vojski koje su u prošlosti marširale kroz Istru. Hoćemo li živjeti u pustinji ili u vlažnijoj vrućini kao u džungli? Hoće li poplave i plodno tlo postupno kliziti u more ili će se povući u špilje ispod osušenih brežuljaka? Koliko će naših životinjskih i biljnih susjeda biti svjedocima tim promjenama? A gdje će biti ljudi?
Ne trebaju nam Excel tablice niti kristalne kugle da bi otkrili moguće budućnosti Istre. Mnoštvo budućnosti je već prisutno u nekom latentnom obliku. Možemo ih naći ne samo u okruženju, već i u našim vlastitim postupcima. Bez obzira koliko su mali. Bez obzira koliko su naizgled nebitni. Od misli do riječi, od riječi do djelovanja, od djelovanja do navika i od navika do karaktera. Od jedne osobe do zajednice do kulture. Proces stvaranja budućnosti iziskuje mnogo vremena. Trenutak po geološkom vremenu, generacije po ljudskom.
Ipak, ne možemo si priuštiti luksuz čekanja da bi nove generacije napravile potrebne promjene.
Često čujemo izraze kao ‘nemam sada vremena za to’ ili ‘nije sada pravo vrijeme, pričekajmo pa ćemo vidjeti’. No, ‘sada’ je jedino vrijeme koje u biti imamo.
Utjecati na tijek budućnosti može se činiti izvan našeg dosega, ali budućnost se stvara kroz milijarde istovremenih, pojedinačnih djela.
Kako živite svoj život i kako se odnosite prema drugima utječe na vaše neposredno okruženje. Ne morate čak niti djelovati. Već samim time da postojite nosi sa sobom odgovornost za širu zajednicu s kojom dijelite ovaj planet.
Međutim, koliko često primjećujemo osobe koje su dio te zajednice, u ljudskom ili nekom drugom obliku? Koliko često se zaustavljamo i obraćamo pažnju na raznorazna bića pored kojih prolazimo svaki dan? Na tihog susjeda, zgaženu travu, klimav stol ili prevruć kompjuter koji je uz nas iz dana u dan?
Što bi se desilo, svaki put kada se osjećamo previše užurbano, pretrpano ili pod stresom, kada bi zastali na par sekundi da bi pronašli vrijeme koje postoji između dva udisaja. Bez obzira koliko smo zauzeti ili koliko novca mislimo da nam treba, takva kratka pauza ne košta gotovo ništa, a može napraviti veliku razliku.
Zaustaviti se, usporiti, pauzirati može zvučati kao luksuz, kao nešto rezervirano za godišnji odmor. Osobito u Istri gdje se turisti odmaraju dok lokalci crnče. No, mi ne govorimo o ljenčarenju koje zahtijeva skupe razonode. Ono o čemu govorimo je puno pristupačnije, neposredno, možda čak i egzistencijalno. To nije luksuz, to je nužnost.
Ako smo uvijek zauzeti, ako se neprestano naprežemo, dok ne dođe do burnouta, bolesti ili nečeg goreg, ne možemo biti uz one koji nas najviše trebaju. Život ide dalje, ali koliko od tog života mi zapravo doživljavamo? Koliko dragocjenog vremena trošimo izgubljeni u brizi oko neizvjesne budućnosti ili mučeći se sa stvarima koje su već davno prošle?
Kada naučimo povremeno pauzirati, možemo početi primjećivati stvari na drugačiji način.
Možemo čuti kako se odvijaju mnogi isprepleteni životi. Možemo osjetiti koliko je bogata tekstura jednostavne prisutnosti. Kad počnemo primjećivati stvari koje često previđamo, možemo čuti glasove koji su inače nečujni. Poput neke guste, gotovo viskozne tišine.
Vjerujemo da nas ova vrsta uočavanja može potaknuti na bolje promišljene akcije. U ovom smislu, uočavanje postaje radikalan čin kroz koji se djelovanje pretvara u pažnju.
Pažnja, skrb, utjeha. Biti s/sa, biti uz. Pomoći u nošenju sa situacijom, bez obzira kakva bila. ‘Biti s ili biti sa’ nekim ili nečim zahtijeva smirenu otvorenost, da bi nas radost ili tuga drugog bića uistinu dotakla. ‘Biti s’ iziskuje suočavanje sa svojom nesposobnošću da riješimo tuđu situaciju, suočavanje sa krhkošću i prolaznosti života. Prvo mari, onda radi.
Kako bi izgledala briga za umiruću šumu? Za nezaustavljivu poplavu? Za beskrajnu migraciju ljudi i drugih životinja?
Je li vam uopće stalo? Kako se vi brinete o druguma? Gdje učite kako se brinuti?
Prostor pažnje, brige i skrbi je paralelan s prostorom ‘problema’ i ‘solucija’. Nalazi se ispod debelog sloja litanija, okrivljavanja i osuđivanja. Ispod društvenih sustava i ekosustava. Ispod uvjerenja i svjetonazora. Duboko, duboko ispod uobičajenih preokupacija, u prostoru gdje su riječi i svjetovi isprepleteni. Gdje mitovi i metafore rastu iz izravnog iskustva sa zamršenim odnosima. Gdje učimo kroz dodir, kroz slomljene kosti, kroz priče za laku noć.
Kako se brinuti za voljenu osobu kao i za eroziju tla ili za raspadajuću infrastrukturu? Kako mariti za nešto što nas može potpuno požderati? Možda su nam za tako nešto potrebne alternative kulturne vizije. Nove životne priče i priče koje će nas inspirirati na drugačiji život.
Šume su nam poznate kao mjesta gdje možemo cjepati drva i brati šparuge, ili ih znamo kao sjenovita utočišta tijekom dugih šetnji. Ipak, jedna šuma je više od zbroja njenih stabala i pješačkih staza. Više od zbirke biljaka, životinja i gljiva. Šuma je zajednica živih bića, sposobnih za međusobno komuniciranje i suradnju. Brojni signali prolaze svake sekunde kroz ogromne mreže korijenja i micelija. Kad bi mogli vidjeti sva ta bića kroz šumske oči, vjerojatno bi izgledala manje kao prirodni resurs, hrana ili gorivo, a više kao nezamjenjivi organi ili udovi jednog šumskog organizma.
Vjerojatno mislite o sebi kao o pojedincu, ali bakterije u vašim crijevima vas poznaju kao skupinu stanica i šećera. Iz mravlje perspektive, mi smo svi ubojice i lopovi. Komarac nas vidi kao mobilni izvor hrane. Iz ljudske perspektive, stijena izgleda nepokretna. No, ako stijenu gledamo kroz eone geološkog vremena, ona se ponaša kao tekućina. Istarske rijeke naizgled nestaju, mada nastavljaju teći kroz povezane tunele i pećine krškog podzemlja.
Bez obzira koliko šume, stijene ili komarci nama mogu izgledati strano, nevidljivo ili nerazumljivo, kad se dovoljno usporimo da bi ih primjetili, promatrali i doista vidjeli, nešto se u našem odnosu mijenja.
U knjizi ‘Sablasni krajolici Antropocena’ čitamo da ‘Živjeti u vrijeme planetarne katastrofe počinje istodobno skromnom i teškom praksom: uočiti svjetove oko nas. Možda kontraintuitivno, usporiti se da bi slušali svijet mogla bi biti naša jedina nada u trenutku globalne ekološke krize. Hitno je da počnemo obraćati pažnju na više naših neljudskih kompanjona prije nego što ih potpuno istrijebimo.’
Naše vrijeme u Savičenti smo posvetili upravo takvom obraćanju pažnje često previđenim bićima. Kroz zvučne i vizualne teksture pokušali smo im dati glas, u ovom vrlo ljudskom okruženju. Slušali smo tihe dijaloge bića koja žive unutar, ispod i između buke ljudskih aktivnosti. Šuštanje lišća u zarasloj makiji i nježno podrhtavanje krila leptira. Pucketanje kamenih ograda i napuklog asfalta. Prkosni rast korova i lijeno gmizanje zmija. Biseri rose na paučinama. Glasanje cvrčaka u podnevnoj vrućini. Zov usamljenog ćuka usred noći.
Sposobnost opažanja dio je ljudskog instinkta za preživljavanje. Lako je primijetiti nešto što nam neposredno privlači pozornost. Zvuk automobila, prodoran vrisak, neočekivan dodir ili bolan ujed. Svatko od nas primjećuje stvari drugačije – nešto što rezonira s vama, može drugima proći potpuno nezapaženo. Kako obraćamo pažnju je u svakom trenutku drugačije. Pažnja se mijenja s našim raspoloženjem, tjelesnim stanjima ili životnim iskustvom. Nekad povezujemo stvari koje primjećujemo ovdje nečim s drugog kraja svijeta. Primjećujemo i kako se stvari razvijaju vremenom — tijekom dana, godina ili života. Neke stvari primijetimo samo kad ih više nema…
Iako postoje mnogi oblici uočavanja, svi imaju nešto zajedničko: oni zahtijevaju da budemo receptivni. Usklađeni međusobnim rezonancijama. Ganuti različitim uvjetima. Uočavanje nas uči da posmatramo situaciju kakva jest, prije bilo kakve intervencije.
Iznad svega, umijeće primjećivanja može nas naučiti kako da svako toliko obuzdamo naše neprestano umovanje i taktiziranje. Kako da pronađemo tišinu tamo gdje je najpotrebnija — usred stresnog dana, u dubini tuge ili metežu sukoba.
Neka ovo današnje okupljanje bude naša mala kolektivna gesta otpora protiv komodifikacije vremena i pažnje. Naš poziv da između vremena raskomadanog satovima i obavezama, pronađemo i neko drugo, neprekidno vrijeme. Vrijeme u kojem imamo vremena za ponovno povezivanje s onima koji nas okružuju. Bilo da su ljudska bića ili ne. Vidljiva ili nevidljiva, čujna ili nečujna.
U ovih posljednjih nekoliko minuta dozvolimo si da uistinu budemo prisutni samo ovdje, u tišini…
Prisjetite se da se ovaj trenutak više nikada neće ponoviti. Niti ovaj, ili ovaj…
Osoba pored vas nikada neće biti ista kao u ovom trenutku.
Kamen ispod vaših nogu će postepeno erodirati u prah.
Povjetarac koji vas večeras hladi neminovno nestaje…
Imamo samo nekoliko kratkih desetljeća na zemlji, ili čak samo ovaj trenutak, da bi zahvalno uživali u životu. Kako nas uči kraški krajolik Istre, a pjesnik Rumi nas podsjeća: ‘Budi kao tlo. Smrvi se, da bi se divlje cvijeće pojavilo ondje gdje si ti.’
Tekst: FoAM / Maja Kuzmanović, Nik Gaffney
FoAM
Maja Kuzmanović i Nik Gaffney su suosnivači FoAM-a, transdisciplinarne mreže koja djeluje u međuprostorima između umjetnosti, znanosti, prirode i svakodnevnog života. Maja je transdisciplinarni umjetnik, futurist, dizajner doživljaja i facilitator grupnih procesa. Nik je tangencijalni generalist, dizajner, programer i sous-chef. Trenutno djeluju kao nomadski studio FoAM Earth, istražujući budućnost kao način za ponovno očaravanje sadašnjosti. Njihovi nedavni projekti odveli su ih od pustinja do prašuma, od komunalnih kuhinja do preuređenih oružarnica. Vođeni FoAM-ovim motom ‘kultivirajte svoje svjetove’ oni stvaraju umjetničke radove kao prototipe budućnosti, stvaraju imerzivne doživljaje i eksperimentalne situacije, potiču razgovore i predlažu alternative. Od 2000-e godine FoAM-ovi radovi su izloženi širom svijeta, uključujući The Eden Project, Sonic Acts, Island Design Center, Victoria and Albert Museum, BOZAR, Vooruit, Bioart Society, Ars Electronica i Bijenalu arhitekture u Veneciji s projektom Ephemeral Garden.